Poželim li ponekad da se nikad nisam ni razboljela?! Pitanje o kojem sam često razmišljala u samim počecima suživota s IBD jer nisam htjela prihvatiti UC kao realnost u svom životu.
Moram priznati da u zadnje vrijeme, otprilike otkako imam ileostomu, ne zamaram sebe previše s tim.
Naravno da sam se milijun puta zapitala kakav bi moj život bio bez bolesti. Vjerujem da većina oboljelih se i sama to pita u određenim situacijama. Naročito u onima u kojima jedva dišemo ispod tereta.
To je jedan oblik bježanja od stvarnosti i izbjegavanje prihvaćanja realnosti, stvarnog i trenutnog stanja u kojem jesmo.
Željeli “tuđi život” umjesto da živimo vlastiti i prihvatimo svoju realnost je pogrešan izbor. Način razmišljanja koji vodi ka depresiji i koji narušava još više naše zdravlje.
Nije pogrešno željeti biti zdrav, ali je pogrešno uporno pokušavati iznova i iznova promijeniti situacije i stanja u životu na koja ne možemo utjecati.
Ono na što možemo utjecati je kvaliteta života.
Možemo i moramo. Život nema reprizu.
Ja, ti niti bilo tko drugi nije definiran svojom bolesti, ali je činjenica da nas ta ista bolest oblikuje.
Ako joj dopustimo da nas slomi i vlada nama stalno ćemo biti nezadovoljni i pitati se “što bi bilo kad bi bilo”. Ali ako mi uložimo sve svoje napore da unatoč bolesti imamo što kvalitetniji i bolji život, bolju svakodnevnicu i bolje sutra, bolest neće vladati nama nego biti dio nas.
Život je pun izazova, i da, stvarno može biti težak ponekad. Događati će se naizgled bezizlazne situacije, pokleknuti ćemo s vremena na vrijeme i sve to će biti prihvatljivo dokle god budemo svjesni prolaznosti tih trenutaka.
Konstantno priželjkivanje da se nešto u životu promijeni umjesto rada na sebi i traženja načina da sami promijenimo ono što možemo, ostaviti će osjećaj praznine u nama.
Danas reci sebi, sad je trenutak da naučim prihvaćati izazove u životu kako budu dolazili i da se nosim s njima na najbolji mogući način koji umijem.
Život je 10% onoga što nam se događa i 90% onoga kako reagiramo na to.
Poželim li ponekad da se nikad nisam ni razboljela? Da, ali bez ove bolesti ja valjda ne bih bila ja i zato prihvaćam umjesto da poričem. Jer to sam ja, bolest me oblikovala, a valjda svi mi dobijemo onoliko težak teret koliki možemo podnijeti.
