Kad imaš vremena za gubiti, a ne želiš razmišljati. Kad ne želiš usmjeriti moždane vijuge u zamku “što ako?” i kad ne želiš dopustiti vlastitoj mašti da se poigrava tvojim mislima, onda se isključiš od svega. Gasiš internet, motaš kablove i dopuštaš sebi da ti pažnju ukradu ljudi oko tebe.
Sjedim tako nedavno po treći put u razmaku od 7 dana u jednom Cafe-u u Zagrebu i kratim vrijeme. Znate, ono vrijeme koje sporo prolazi. Koje u jednom satu ima 6 milijuna minuta umjesto onih standardnih 60. Vrijeme koje ne odmiče bez obzira koliko puta pogledaš na sat.
Nije isključeno da bih to vrijeme pokušala kratiti buljenjem u mobitel, ali baš je taj dan trebalo doći do nekih poteškoća konekcije s internetom, što mi je na kraju omogućilo naučiti vrijednu lekciju.
I dok po stoti put pogledavam na sat, pažnju mi zaokuplja starija gospođa koja ulazi u Cafe u potrazi za mjestom. Kako u tom trenutku nema mjesta, ona se strpljivo smješta u kut i čeka.
Prvo na što promišljam je da ju pozovem da dijeli sa mnom stol jer sjedim sama, ali ipak ostajem sjediti. Možda malo previše sebično, jer ipak mi vrijeme sporo prolazi, a treba mi distrakcija. S druge strane nisam baš neki materijal za druženje; dva crna koluta pod očima od loše prespavane noći (treće u sedam dana) i hrpa nerazabranih misli… velik je to teret za “podijeliti” sa strancem.
I dok tako preispitujem svoju odluku, do gospođe dolazi konobar koji joj ljubazno uzima torbu i vrećicu da barem ne mora držati taj teret dok strpljivo čeka svoje mjesto.
I nisam se uspjela do kraja dogovoriti sama sa sobom da li ju ipak pozvati za svoj stol ili ne; mjesto za obližnjim stolom se oslobađa, a gospođu konobar smješta za stol tretirajući ju kao kraljicu Elizabethu (pokoj joj duši). Ne bih znala reći znaju li se njih dvoje otprije, ali jedno je sigurno – usluga je na vrhunskom nivou, bez obzira na prethodno poznanstvo ili ne.
Distrakcija je uspjela, moje misli su doslovno otrčale u suprotnom smjeru, zaboravljajući na razlog moga čekanja i na vrijeme koje vuče nogu za nogom ili bolje rečeno kazaljku za kazaljkom.
O tome jesam li grozna što ju odmah nisam pozvala da sjedne za moj stol neću razmišljati. Katkada jednostavno treba pustiti donesene odluke na miru i ne analizirati ih do u pojedine atome.
Moj plan, iako rođen u trenutku i ne do kraja razrađen, ipak je donekle uspio. Dogodila se distrakcija. Mada sam imala osjećaj da je vremena više prošlo, dovoljno je i toliko koliko sam uspjela odvuci misli, a iz cijelog ovoga promatranja ljudi oko mene naučila sam jednu vrijednu lekciju, onu koju često zaboravljam jer uvijek smatram da moram ja sve – a ona glasi kristalno jasno: da je dobro ponekad dopustiti da netko preuzme dio tereta dok strpljivo stojiš i čekaš svoj red.
