Jeste li se ikada zapitali kakva se povijest krije iza nastanka stome? Tko je osoba koja je jedno jutro samo ustala i pomislila: “Što ako izvučem unutrašnjost crijeva prema van na površinu trbuha, ovo bi potencijalno moglo spasiti život ili poboljšati kvalitetu života”.
Kako je zapravo nastala stoma i kako se sam zahvat kroz godine poboljšao, pročitajte u nastavku.
Počeci izvođenja operacije formiranja stome
Prvi zabilježeni kirurški zahvat u starim kirurškim knjigama navodno je bio zahvat formiranja kolostome i to još davne 1750. godine. Tada još uvijek nije bilo razlike radi li se o kolostomi ili ileostomi. Žena kojoj je izvedena stoma zvala se Margaret White i imala je 73 godine.
U zapisima stoji da je pacijentici bilo odumrlo 55 cm crijeva. Utroba joj je bila razderana i bila je jako bolesna. Chelseden je uklonio mrtvo crijevo i ostavio mali komad crijeva izvan trbušne stijenke. Unatoč lošoj higijeni i uvjetima u kojima su tada bile bolnice, preživjela je zahvat i hodala uokolo mnogo godina, vjerojatno sakupljajući fekalije s krpama i ručnicima jer u to vrijeme nije bilo proizvoda za stomu, njege stome ili liječenja rane.
Kirurzi iz tog vremena oklijevali su izvoditi operacije oko abdominalnog područja iz straha od loše reputacije i perontinitisa, jer je smrt obično bila krajnji rezultat.
Kirurg Jean Amussat (1796.-1856.) sastavio je popis i objavio sve prethodno obavljene operacije stome od 1716. do 1839. godine. U tom periodu ukupno je obavljeno 27 operacija, no samo 6 pacijenata je preživjelo.
Formiranje stome nije bila omiljena operacija među kirurzima i nije bila uopće popularna sve do Prvog svjetskog rata. Ova operacija ne samo da je bila štetna za karijeru kirurga, već su se zbog njihove nevoljkosti da je izvedu stvoreni bizarni eksperimenti.
Ti su bizarni eksperimenti bili sljedeći:
- Pretjerana uporaba laksativa
- Ručno uklanjanje stolice kroz anus rukom
- Postavljanje mačića na trbuh kako bi toplina zagrijala trbuh i pomogla pri prolasku stolice
- Tretman kilogramom žive za pomoć pri prolasku začepljenja
Za mnoge ti tretmani nisu bili uspješni, a još više jer je većina umrla od trovanja živom.
Povijest kolostome
Smatra se da prva namjerna kirurška kolostoma datira iz 1710. godine kada je doktor medicine i anatomije A.de Littre imenovao stomu kao lijek za anustreziju (kongenitalnu abnormalnost kod koje anus nije bio dovoljno razvijen).
Njegova metoda u to vrijeme bila je postavljanje ovog umjetnog izlaza na lijevu stranu blizu prepona.
Povijesna izvješća navode i pokazuju da je samo nekoliko kirurga bilo dovoljno hrabro čak i pokušati stvoriti umjetni anus kada drugi tretmani nisu uspjeli.
Kirurg po imenu M. Pillore uspio je formirati umjetni anus koji je klasificiran kao prva uspješna kolostoma 1776. godine. Izvedena je na pacijentici po imenu gospođa M. Morel, koja je u to vrijeme imala maligni tumor u rektumu i kao krajnji rezultat imala je potpuno zatvaranje crijeva. Otvor stome tada je napravljen u slijepom crijevu. Spužva koja je bila fiksirana elastičnom trakom hvatala je stolicu koja je izlazila iz stome redovitom uporabom klizmi. Te klizme bi ponekad sadržavale živu zajedno s nekim drugim bizarnim sastojcima.
Nažalost, ova žena je umrla 18 dana nakon operacije zbog perontinusa. Obdukcija je pokazala da uzrok smrti nije operacija, već suženje crijeva i 1 kg žive koja je primijenjena prije operacije.
Littreovu metodu primijenio je kirurg po imenu Dubois 1783. godine na novorođenom djetetu, ali nažalost beba je preminula tjedan dana kasnije.
Francuski kirurg Duret imao je uspješan ishod 1793. godine na bebi staroj nekoliko dana rođenoj bez anusa. Izuzetno se dobro oporavilo to dijete i sa stomom je živjelo 43 godine.
Danski kirurg po imenu Hendrick Callisen (1740.-1824.) napisao je kirurški priručnik 1798. godine i opisao kirurški pristup za izradu kolostome.
Njegov je rad zatim nastavio Amussat. Njegova je metoda bila izuzetno teška i imala je mnogo nedostataka za pacijenta zbog svog visokog položaja.
Kao i njegovi prethodnici, ni 1815. godine prvi britanski kirurg po imenu George Freer nije imao previše uspjeha. Oba njegova pacijenta umrla su nekoliko tjedana nakon operacije.
Razlog tome bila je pretjerana uporaba laksativa i klistira kroz stomu. To je rezultiralo oštećenjem slijepog crijeva i smrću oba pacijenta.
Prvu uspješnu operaciju izveo je Daniel Pring. Pacijentica gospođa White živjela je mnogo godina i tada se pokrenula tema o postoperativnoj njezi stome. Od tada datiraju prva izvješća o komplikacijama kao što su čirevi na koži i prolaps i da je potrebno razviti pomagalo za stomu. Pretpostavlja se da je gospođa White tada koristila jastuk, krpe, ručnike ili kantu za skupljanje sadržaja iz stome.
Povijest urostome
U kasnom 19. i ranom 20. stoljeću operacije na crijevima bile su prilično opasni zahvati jer nije bilo antibiotika kao danas kao i zbog poveznica s perontinitusom.
Prva poznata operacija urostome bila je 1851. godine na djetetu s kongenitalnom abnormalnošću. Nažalost, dijete je preminulo.
Godine 1909. Verhoogen i De Grawe dizajnirali su zamjenski mjehur iz slijepog crijeva stvarajući apendiksostomu koja je usporediva s urinskom stomom iz 1980-ih.
Robert Coffee (1869.-1933.) je bio američki kirurg koji je izumio tehniku u kojoj se uretra postavlja u rektum. Ovom metodom i urin i feces imali su isti izlaz iz tijela. Glavni nedostatak ovog zahvata bio je taj što je pacijent imao proljev.
Jedan je američki urolog razvio novu urinarnu stomu 1950.-ih, stvorenu u ileusu tankog crijeva s uretrama smještenim u spremnik i zatim postavljenim izvan tijela poput ileostome ili kolostome. Takav postupak se naziva Brickerov postupak.
Od 1950-ih ovo je najčešće korištena metoda jer je otkriveno da je metoda koju je R. Coffee prije nje razvio dovodila do toga da čak 80% pacijenata pati od trovanja kiselinom zbog povratka urina u tijelo.
Povijest ileostome
Prvu eksperimentalnu ileostomu ili prvu zabilježenu ileostoku napravio je njemački kirurg iz Danziga, dr.Baum, daleke 1879. godine. Izveo ju je na pacijentu sa zloćudnim tumorom. Nažalost, pacijent je umro 9 tjedana kasnije zbog propusnog crijeva i postoperativnih komplikacija, uglavnom perontinitisa.
Ileostoma je, kako je objašnjeno niže, mnogo novija tehnologija; otkriveno je da je dosta više korisnija kod bolesnika s IBD-om koji zahtijevaju totalnu kolektomiju. Ovo se metoda više koristi nakon 1950. godine zbog poboljšanja metoda anestezije i opće anestezije.
Ileostoma prije 1950. godine je bila noćna mora za izvođenje i zatvorila bi se sama od sebe. Postojao je jedan kirurg čija je metoda osmišljena 1883. godine: koristili bi šipku neposredno ispod kože i kroz ileostomu, a zatim bi kasnije u drugoj operaciji prerezali ileostomu i tako je nastala bipolarna stoma.
Kasnije bi pokušali presaditi kožu i, nažalost, stoma bi se ili suzila ili ponovno zatvorila.
Brooke Bryan je 1952. godine pokazala da presađivanje kože nije izvedivo i otkrila je da se ponovno zatvaranje kože može spriječiti ako izvrnete kraj tankog crijeva i pričvrstite ga na kožu. To je bio tako jednostavan i logičan pristup da se još uvijek koristi i danas.
Dr. Albery Lyons izjavio je 1952. godine da: Većina laika, kao i mnogi liječnici i kirurzi, imaju užasnu cjelokupnu sliku o crijevnim stomama koje se neprestano i bezvoljno prazne i da često iz neznanja misle da je smrt bolja opcija od ileostome.
Medicina je toliko napredovala posljednjih 70 i nešto godina. Za mnoge osobe sa stomom, operacija formiranja stome je operacija relativno niskog rizika koja poboljšava kvalitetu života.
Povijest nastanka stome, eksperimentalne kirurške metode i hrabri liječnici zahvaljujući kojima su te metode usavršene razlog su što danas operacije formiranja stome spašavaju tolike živote.
