Vrijeme koje vuče kazaljku za kazaljkom i ono što iz njega naučiš

Kad imaš vremena za gubiti, a ne želiš razmišljati. Kad ne želiš usmjeriti moždane vijuge u zamku “što ako?” i kad ne želiš dopustiti vlastitoj mašti da se poigrava tvojim mislima, onda se isključiš od svega. Gasiš internet, motaš kablove i dopuštaš sebi da ti pažnju ukradu ljudi oko tebe.

Sjedim tako nedavno po treći put u razmaku od 7 dana u jednom Cafe-u u Zagrebu i kratim vrijeme. Znate, ono vrijeme koje sporo prolazi. Koje u jednom satu ima 6 milijuna minuta umjesto onih standardnih 60. Vrijeme koje ne odmiče bez obzira koliko puta pogledaš na sat.

Nije isključeno da bih to vrijeme pokušala kratiti buljenjem u mobitel, ali baš je taj dan trebalo doći do nekih poteškoća konekcije s internetom, što mi je na kraju omogućilo naučiti vrijednu lekciju.

I dok po stoti put pogledavam na sat, pažnju mi zaokuplja starija gospođa koja ulazi u Cafe u potrazi za mjestom. Kako u tom trenutku nema mjesta, ona se strpljivo smješta u kut i čeka.

Prvo na što promišljam je da ju pozovem da dijeli sa mnom stol jer sjedim sama, ali ipak ostajem sjediti. Možda malo previše sebično, jer ipak mi vrijeme sporo prolazi, a treba mi distrakcija. S druge strane nisam baš neki materijal za druženje; dva crna koluta pod očima od loše prespavane noći (treće u sedam dana) i hrpa nerazabranih misli… velik je to teret za “podijeliti” sa strancem.

I dok tako preispitujem svoju odluku, do gospođe dolazi konobar koji joj ljubazno uzima torbu i vrećicu da barem ne mora držati taj teret dok strpljivo čeka svoje mjesto.

I nisam se uspjela do kraja dogovoriti sama sa sobom da li ju ipak pozvati za svoj stol ili ne; mjesto za obližnjim stolom se oslobađa, a gospođu konobar smješta za stol tretirajući ju kao kraljicu Elizabethu (pokoj joj duši). Ne bih znala reći znaju li se njih dvoje otprije, ali jedno je sigurno – usluga je na vrhunskom nivou, bez obzira na prethodno poznanstvo ili ne.

Distrakcija je uspjela, moje misli su doslovno otrčale u suprotnom smjeru, zaboravljajući na razlog moga čekanja i na vrijeme koje vuče nogu za nogom ili bolje rečeno kazaljku za kazaljkom.

O tome jesam li grozna što ju odmah nisam pozvala da sjedne za moj stol neću razmišljati. Katkada jednostavno treba pustiti donesene odluke na miru i ne analizirati ih do u pojedine atome.

Moj plan, iako rođen u trenutku i ne do kraja razrađen, ipak je donekle uspio. Dogodila se distrakcija. Mada sam imala osjećaj da je vremena više prošlo, dovoljno je i toliko koliko sam uspjela odvuci misli, a iz cijelog ovoga promatranja ljudi oko mene naučila sam jednu vrijednu lekciju, onu koju često zaboravljam jer uvijek smatram da moram ja sve – a ona glasi kristalno jasno: da je dobro ponekad dopustiti da netko preuzme dio tereta dok strpljivo stojiš i čekaš svoj red.

Najnovije

Advertismentspot_img

Izdvajamo

Isprobala sam Ostocare Air Vent

Ostocare Air Vent je maleni ventil koji se koristi kao dodatak stoma pomagalima preko kojeg se može ispustiti višak zraka iz stoma vrećice. Ostocare Air...

Moja priča – Kelly Moss i njeni medvjedići sa stomom

Kelly Moss je dijagnosticirana Crohnova bolest kad je imala 18 godina, točnije 1993. godine nakon što se vratila s jednogodišnjeg školovanja iz Izraela. Dok...

Koje je mišićne skupine najbolje vježbati zajedno?

Ne postoji pravi ili pogrešan način za stvaranje rutine treninga snage. Međutim, uparivanje određenih mišićnih skupina zajedno može pomoći da vaše vježbanje bude učinkovitije. Kompletan...

Budi dio zajednice koja vjeruje da se zdravlje i stil ne isključuju.

Prijavi se i svakog tjedna primi male doze inspiracije, savjeta za zdravlje, prehranu i život sa stilom.