Stoma koja “nije došla kao spas” – ali je ipak tu

Priče o stomi počinju riječima: “Ona mi je spasila život.”… Takve su uglavnom sve priče o stomi i ova rečenica u suštini i opisuje samu bit stome, jer ona ne dolazi kao slobodan izbor, nego kao “izbor” koji spašava život. Ona dolazi kada je sve drugo već pokušano. Kada tijelo više nema snage. Kada medicina odlučuje umjesto tebe i kada je alternativa životu sa stomom u biti kraj tvog života.

Za mnoge se osobe sa stomom, nakon dobivene bitke, probudi osjećaj zahvalnosti. Zahvalnosti na novom početku. Na drugoj prilici. Na mogućnosti da nastave svoj život među onima zbog kojih vrijedi boriti se. Zbog djece koja još trebaju zagrljaj, zbog partnera koji još trebaju ruku u svojoj, zbog roditelja koji još trebaju svoje dijete I zbog snova koji nisu stigli biti dosanjani.

I ta zahvalnost je stvarna, duboka, istinska. Ona daje smisao ožiljcima. Daje smisao životu s vrećicom na trbuhu. Daje smisao svemu što je prethodilo. Daje osjećaj da je sve to imalo razlog.

No postoje i one druge priče i vrijedne su spomena. To su one priče o kojima se malo priča. Priče koje završe osudom. One koje ne stanu u motivacijsku rečenicu, one koje na svijet ne gledaju kroz ružičaste naočale i one koje počinju pitanjima.

Postoje osobe koje se nisu probudile s osjećajem zahvalnosti, nego s osjećajem šoka. S prazninom u grudima i pitanjem: “Što se upravo dogodilo?” i sa strahom utkanim u svaki atom njihovog postojanja. To su priče osoba kojima stoma nije došla kao rezultat dugog bolovanja, navikavanja, planiranja. Nego je došla preko noći. Pod hitnim postupkom. U sekundi u kojoj se život dijeli na “prije” i “poslije”.

To su osobe kojima u sferama njihovih trenutnih borbi stoma nikada nije bila u planu. To su osobe koje su stomu dobile kao posljedicu terapije, zračenja, komplikacija, ponekad i medicinske pogreške… Osobe koje nisu ni slutile da bi se njima takvo što moglo dogoditi. Osobe koje su već vodile svoju veliku bitku, a onda su se morale uhvatiti u koštac s još jednom.

Njihov život se mijenja iz korijena u trenutku buđenja nakon anestezije. U trenutku kada još jučer nisu imali nikakav problem s crijevima, a jutros se bude s vrećicom na trbuhu i životom koji više nikada neće biti isti. U tom trenutku ne prolaze samo kroz fizičku promjenu. Prolaze kroz gubitak. Gubitak slike o sebi. Gubitak kontrole. Gubitak tijela kakvo su poznavali.

I znate što?! I te su priče jednako važne.

I dok društvo često slavi “spašene živote”, rijetko govori o onima koji su spašeni, ali se još uvijek osjećaju izgubljeno. O onima koji istovremeno znaju da su preživjeli, ali u sebi nose osjećaj da nešto duboko više nikada neće biti isto. I o tim pričama trebamo govoriti jednako glasno. Jer i one su stvarne. I one su važne. I one zaslužuju našu pažnju.
Nije svima stoma došla kao „spas“. Nekima je došla kao „nužno zlo“. Kao privremeni most preko ponora koji se zove preživjeti. Most koji te prebaci na drugu stranu, ali te ne pita jesi li spreman/na na ono što te tamo čeka.

I u toj tišini, nakon operacije, nakon što se svjetla ugase, a posjete odu, te osobe ostaju same sa svojim unutarnjim bitkama. S tijelom koje više ne prepoznaju. S pitanjima bez odgovora. S osjećajem da moraju biti zahvalne, iako u sebi osjećaju tugu. S mislima koje se ne usuđuju izgovoriti naglas.

Njih rijetko tko istinski upita kako se osjećaju. Od njih se očekuje da prihvate, da budu jaki, da nastave sa životom tamo gdje je stao prije operacije. Malo je onih koji će prepoznati i upitati: “Kako se psihički nosiš sa svime?”, “Jesi li se ikada oprostio/la od tijela kakvo si imao/la?”, “Osjećaš li još uvijek krivnju što nisi zahvalan/na?”
Jer da… postoji i ta „zabranjena misao“: “Znam da me spasila, ali ja se ovako ne osjećam spašeno.”… I to je u redu.

Imaš pravo biti ranjen/a. Imaš pravo tugovati. Imaš pravo biti preplašen/a. Imaš pravo biti u procesu prihvaćanja nečega što nisi birao/la. Prihvaćanje ne znači da ti je drago. Ne znači da si zahvalan/na svaki dan. Znači samo da polako učiš živjeti s onim što jest.

Psihološka bol nakon “neočekivane” stome često je veća od fizičke. Tijelo zacijeli… ali duša treba više vremena. Treba joj prostor da tuguje. Da se ljuti. Da plače. Da kaže: “Ovo mi je previše.”. Nije to znak slabosti, to je proces žalovanja. To je zdrava reakcija na naglu promjenu identiteta i tijela.

I znaš što je najhrabrije što možeš učiniti? Ne glumiti snagu, nego priznati da ti je teško.

Ako si jedna od onih osoba kojima stoma nije donijela kvalitetu života, nego samo još jednu borbu – vidim te. Ako ti je došla naglo, brutalno, bez pripreme – čujem te. Ako živiš s osjećajem da ti nitko ne dopušta da budeš tužan/na jer si “preživjeo/la” – razumijem te.

Ne moraš biti zahvalan/na svaki dan. Ne moraš biti jak/a svaki sat. Ne moraš se smiješiti samo da bi opravdao/la nečije očekivanje. Dovoljno je da preživiš danas.
I da zbog sebe polako posložiš stvari u svoju korist. Kako bi, iako izmijenjen, iako ne svojom voljom izabran, svoj život ipak živjeo/la što kvalitetnije. Ne savršeno niti bez boli. Ali dostojanstveno. I po svojim pravilima.

Jer iako stoma možda nije došla kao spas u tvom doživljaju…ona je tu i ti si još uvijek ovdje zahvaljujući njoj. I to nije mala stvar.

I možda je baš zato važno da na kraju kažem i ovo.

U mojoj priči stoma je došla kao spas. Ne zato što je meni bilo lakše prihvatiti nego tebi. Ne zato što je bila estetski prihvatljivija. Ne zato što nije donijela komplikacije, suze, frustracije i dane kada mi je bilo dosta svega. Nego zato što je prije nje moj život bio sveden samo na bolest. Na trčanje do WC-a. Na česte hospitalizacije, bol, planiranje dana prema udaljenosti toaleta, na otkazivanja druženja, na strah i na četiri zida.

Stoma me oslobodila tih okova. Od prvog dana sam je doživjela kao priliku. Kao izlaz. Kao rješenje koje mi možda nije vratilo staro tijelo, ali mi je vratilo kontrolu. Riješilo me čestih hospitalizacija. Vratilo mi je mogućnost da izađem. Da planiram. Da dišem bez konstantnog grča u trbuhu i u mislima.

I zato kada govorim o onima kojima stoma nije došla kao spas, govorim s dubokim poštovanjem. Jer znam koliko je važno na koji način te život „iznenadi“ s vrećicom na trbuhu. Znam koliko kontekst mijenja doživljaj. Znam koliko psihološki trenutak u kojem se nalaziš oblikuje način na koji ćeš je prihvatiti.

Moja zahvalnost nije došla iz idealnih okolnosti. Došla je iz iscrpljenosti. Iz dna. Iz trenutka kada sam shvatila da više ne živim nego tek blijedo postojim i dišem.

Stoma mi nije dala savršen život, nijeme oslobodila okova bolesti, ali mi je dala funkcionalan život, a to je za mene tada bilo sve i još uvijek je. I zato vjerujem da obje priče mogu postojati istovremeno. Možeš biti zahvalan/na i umoran/na. Možeš biti spašen/a i još uvijek ranjen/a. Možeš voljeti svoju stomu i ponekad je mrziti. Sve te emocije mogu živjeti u istom tijelu.

Na kraju, nije pitanje je li stoma “spas” ili “teret”. Pitanje je gdje si ti bio/la u trenutku kada je došla. A što god da je tvoja istina ona je itekako validna. Jer i život prije stome je bio stvaran. I život sa stomom je stvaran. I ti si stvaran/na u svemu tome. I to je ono najvažnije.