Imati neizlječivu bolest ponekad znači provesti neke posebne i bitne životne trenutke u bolnici.
Ja sam svoju punoljetnost proslavila upravo tako i unatoč tomu smiješim se i neizmjerno sam zahvalna. Pitate se zašto?! Jer sam samo mjesec dana prije 18. rođendana gledala ravno smrti u oči. Doktori mi nisu davali velike šanse. UC je bio uzeo maha i ja sam se jednostavno prestala boriti. Prestala sam reagirati na terapiju i svaki dan sam bila sve lošije i lošije…
Vidno pothranjena, iscrpljena i umorna od svega, htjela sam samo da sve prođe i nestane čim prije. Da nestane bol i patnja.
Emocionalno sam bila slomljena, nisam imala snage oduprijeti se opakoj bolesti koja me zamalo koštala života.
Srećom, On je imao drugačiji plan…
Neizmjerno zahvalna za povratak iz mrtvih, smiješim se dok u bolnici otpuhujem skromnu želju s 18 svjećica.
Možete samo zamisliti kakvu sam bitku vodila s UC i kroz koliko boli sam tada prolazila, kad je sve što sam željela za 18. rođendan trunka zdravlja, dani bez boli i otpusno pismo iz bolnice!…
Život se ponekad poigra s nama i zapravo odrastemo prije no što želimo. Naučimo biti odgovorni i spremni prihvatiti nositi na svojim leđima teški teret bolesti.
Teško je, ponekad imaš osjećaj da ti ponestaje zraka, da se dušiš pod vlastitim teretom, da ćeš puknuti i da nećeš izdržati.
Ali zapravo u svoj svojoj boli i patnji izgradiš svoju osobnost i postaneš osoba koja je spremna boriti se i osoba koja može i koja hoće ustati svaki put kad padne!…
Ovaj osmijeh na mom licu govori! Kaže da sam jaka, da sam borac, da ne odustajem tek tako. Poručuje da ću se boriti sve dok postoji i zadnji atom snage i da ću ostati jaka dokle god dišem!
