Snovi su gorivo koje nas pokreće i zato nikad nemoj prestati sanjati svoje snove.
Od najranijih dana imamo svoje snove. One ostvarive i one nedostižne za koje se nadamo da ćemo ih jednog dana uspjeti živjeti. Kako odrastamo tako i oni rastu s nama, nadopunjuju se i mijenjaju.
Snovi koji su nam u jednoj fazi života bili životno važni, u drugoj fazi su smiješni, u potpunosti nebitni.
Postoje i oni snovi koje cijeli život sanjaš i ma koliko godina imao, taj jedan te isti san gori jednakim žarom uvijek u nama, sve do trenutka dok ne postane naša stvarnost.
Kao mali, sanjaš svoju budućnost, zamišljaš kakva će biti, što će ti donijeti. Vidiš sebe u određenim zanimanjima, sanjaš vlastitu obitelj, da se ostvaruješ kao majka, otac… Želiš uspješnu karijeru, želiš biti liječnik, profesor, glumac, glazbenik… proputovati svijet, živjeti za trenutak, bezbrižan, zdrav i sretan!
I onda se dogodi bolest. Na prvu, šok i nevjerica. Počneš polako križati svoje snove, sve jedan po jedan, redom. U tom trenutku, svi tvoji snovi kao da se ujedine u jedan veliki, na prvi pogled, nedosanjani san.
Prva želja ti postane izaći iz bolnice i ne vratiti se nikad više. Kad uspiješ, zamišljaš kako bi bilo lijepo ne piti toliko lijekova; kako bi bilo lijepo da možeš u tom trenu pobjeći daleko koliko te noge nose. Sanjaš da trčiš, da ćeš se uskoro probuditi i nasmijati se neslanoj šali s kojom se tvoja podsvijest poigrala.
Trudiš se ostati smiren, uzeti mehanički terapiju, zatomljujući osjećaje i onih milion pitanja koja ti svaki put bljesnu pred očima sa svakom progutanom tabletom. I baš kad misliš da si uspio i da ćeš ponovno početi sanjati, vratiš se na početak i sve što ti je bitno je da izađeš iz bolnice, da napustiš sumorno okruženje i tišinu koja izjeda, da prestaneš piti lijekove i da opet sanjaš one svoje bezbrižne snove. I tako u krug sve dok ne postaneš svjestan da si stjeran u kut.
Odjednom, svi tvoji snovi do sada gube smisao, postaju nebitni i tako mali u odnosu na taj jedan jedini koji sanjaš, a to je biti zdrav.
U tom trenutku misliš kako možda nikad nećeš doseći zvjezdano nebo, jer bolest je tu. Ostaje za cijeli život; ali ne odustaješ, jer želiš i dalje sanjati, želiš i dalje slijediti svoje snove.
S vremenom shvatiš da MORAŠ dalje, da postoje još uvijek oni snovi koje nisi, a žarko želiš ostvariti. Ne odustaješ, NE, ni u kom smislu, nastavljaš hodati po oblacima, trčati, smijati se… Naučiš nositi svoj teret bolesti na leđima dok živiš kroz svoje želje i ne dopuštaš da te preteški teret vuče prema dolje.
Zastaneš ponekad, umoriš se, znam, ali opet iznova nastaviš dalje, jer tvoja snaga, tvoja volja, je jača od bilo koje prepreke koja te želi usporiti da uhvatiš svoje snove.
